EKOLOŠKI PROGRAMI  
 
   
  NASLOVNA   VESTI  
             
 
 
 
   
     

 

O mreži Natura 2000

Šta je Natura 2000?

NATURA 2000 je središnji deo politike o zaštiti prirode i biološke raznovrsnosti Evropske Unije. To je mreža područja za zaštitu prirode širom EU ustanovljena u skladu sa Direktivom o staništima iz 1992. godine. Cilj mreže je da se osigura dugotrajni opstanak najvrednijih i najugroženijih vrsta i staništa u Evropi. Sastoji se od Posebnih područja zaštite (eng. Special Areas of Conservation – SAC) koja su zemlje članice proglasile u skladu s Direktivom o staništima, a takođe uključuje Područja posebne zaštite (eng. Special Protection Areas – SPA) koja se proglašavaju na osnovu Direktive o pticama iz 1979.
Direktiva o staništima navodi oko 230 tipova staništa i preko 1000 vrsta biljaka i životinja značajnih za EU. Direktiva o pticama navodi preko 190 osetljivih vrsta kojima je potrebna zaštita staništa na osnovu zaštite područja. Takođe, prepoznaje potrebu za zaštitom značajnih područja za migratorne vrste ptica, posebno močvarnih staništa.

Da li je NATURA 2000 mreža parkova i rezervata?

NATURA 2000 nije sklop strogih rezervata u kojima su ljudske aktivnosti zabranjene. Direktiva o staništima doprinosi opštem cilju održivog razvoja. Njen je cilj da se ojača  zaštita biološke raznovrsnosti uzimajući pri tom u obzir naučne, ekonomske, socijalne, kulturne i regionalne zahteve. Dakle, svrha mreže NATURA 2000 nije stvoriti rezervate gde će sve ljudske aktivnosti biti zabranjivane. Štaviše, za održavanje i podsticanje biološke raznovsnosti u područjima proglašenim za njenu zaštitu, ponekad su neophodne neke ljudske aktivnosti. Tipičan takav primer su travnjaci velike biološke vrednosti kojima je za očuvanje bogatstva vrsta neophodno košenje ili ispaša. Međutim, ljudske aktivnosti moraju ostati kompatibilne s ciljevima zaštite područja. Prilikom izrade planova upravljanja zemlje članice moraju proceniti sve aktivnosti kako bi se sprečilo propadanje staništa ili opasnost za vrste zbog kojih je područje zaštićeno.

Kako se vrši izbor područja ekološke mreže NATURA 2000?

Izbor područja ekološke mreže Natura 2000 zasniva se isključivo na naučnim kriterijumima, kao što su veličina i gustina populacija ciljanih vrsta, ekološki kvalitet područja na kome se nalazi određeni stanišni tip. Pri izboru i proglašavanju područja ekološke mreže Natura 2000 sve zemlje članice, kao i zemlje kandidati, moraju da prođu tri faze dijaloga sa Evropskom komisijom:
I faza: Priprema nacionalnog popisa potencijalnih područja za ekološku mrežu NATURA 2000
Staništa i vrste koje se smatraju ugroženim ili retkim na evropskom ili globalnom nivou navedene su u dodacima Direktive o staništima, osim ptica koje obrađuje Direktiva o pticama. Međutim, nivo znanja o njihovoj rasprostranjenosti i statusu ugroženosti i zaštite razlikuje se među zemljama članicama te je često nedovoljan da bi poslužio kao osnova za izbor odgovarajućih područja. Stoga je kao prvi korak uspostavljanja mreže NATURA 2000 često neophodno uraditi naučna istraživanja svakog pojedinačnog staništa ili vrste na nacionalnom nivou. Na osnovi tih procena mogu se odrediti najvažnija područja koja će ući u nacionalni popis potencijalnih Područja od važnosti za EU (eng. potential Sites of Community Importance - pSCIs).
Područja se biraju prema nizu jasnih kriterijuma, uključujući status ugroženosti i zaštite područja, važnost područja na nacionalnom nivou za zaštitu vrsta i staništa navedenih u Direktivama, ili veličinu populacije i gustinu vrsta koje se na tom području pojavljuju, a uključene su u Direktive.

II faza: Određivanje Područja od važnosti za EU (eng. Sites of Community Importance-SCIs)

U sledećoj fazi zemlje članice na bio-geografskim seminarima koje organizuje Centar za prirodu (eng. Nature Topic Centre) Evropske agencije za životnu sredinu, raspravljaju o preliminarnom nacionalnom popisu područja, kako bi odredili konačna Područja od važnosti za EU (tzv. SCI područja) koja će biti uključena u mrežu NATURA 2000. Evropska komisija u saradnji sa zemljama članicama, ekspertima ili zemljama kandidatima radi izbor na nivou svakog bio-geografskog regiona (tj. na supra-nacionalnom nivou). Svako predloženo područje sa nacionalnog popisa procenjuje se prema nizu kriterijuma kao što su: prisutnost prioritetnih vrsta i staništa, relativna vrednost područja na nacionalnom nivou za zaštitu staništa i vrsta navedenih u Direktivama, važnost područja radi migratornih ruta, geografski položaj  u odnosu na važna prirodna područja u susednim zemljama. Nakon rasprava zemalje članice i Evropske Unije, moguće je da se na listu dodaju nova područja kao i da neka područja budu izbrisana s liste. U slučaju spora između zemlje članice i EU, konačnu odluku donosi Veće ministara Evropske Unije. Konačan odobren popis SCI područja za svaki bio-geografski region službeno se objavljuju u zakonskim propisima EU.

Faza III: Nominacija Posebnih područja zaštite (eng. Special Areas Of Conservation - SACs)

U periodu od šest godina nakon proglašenja tzv. SCI područja zemlja članica treba da ih proglasi Posebnim područjima zaštite (tzv. SAC područjima) prema nacionalnom zakonu. To može učiniti na tri načina: zakonima, propisima ili ugovorno. Nakon što je proglašenje obavljeno zemlja članica preuzima punu odgovornost za  održavanja povoljnog statusa zaštite vrsta i staništa radi kojih su područja proglašena. Zemljama članicama se  daje  maksimalno šest godina za osnivanje i prilagođavanje mera i administrativnih procedura neophodnih za zaštitu, praćenje i upravljanje područjima ekološke mreže NATURA 2000.

Poseban slučaj Direktive o pticama

Direktiva o pticama predviđa proglašavanje Područja posebne zaštite (eng. Special Protection Areas - SPAs). Područja posebne zaštite (tzv. SPA područja) proglašavaju se prvenstveno radi zaštite najređih i najugroženijih vrsta ptica na evropskom nivou, uključujući i migratorne vrste ptica. SPA područja se klasifikuju u jednom koraku te se direktno uključuju u mrežu NATURA 2000 tj. ona ne prolaze vrednovanje na bio-geografskom nivou.
Ekološku mrežu NATURA 2000 čine područja koja su zemlje članice proglasile u skladu sa obe Direktive - o pticama i o staništima.

Koliko državne teritorije zemlje članice moraju proglasiti zaštićenim u okviru ekološke mreže NATURA 2000?

Direktive ne daju uputstva o tome koliko kopna ili vode mora biti uključeno u ekološku mrežu Natura 2000. To zavisi od biološkog bogatstva regiona. Ako je zemlja članica, na primer, izrazito bogata pojedinim vrstama i staništima, od nje će se očekivati da zaštiti područje proporcionalno tom bogatstvu biološke raznovsnosti. Na primer Slovenija je proglasila preko 30%  a Španija preko 23% svoje teritorije područjem ekološke mreže Natura 2000.
Nakon što se proglasi Natura 2000 na nekom području da li će moći da se realizuju projekti ili nove aktivnosti?
Član 6. Direktive o staništima jasno tumači tu situaciju: bilo koji novi projekat za koji se pretpostavlja da će imati značajan uticaj na područje ekološke mreže Natura 2000 mora uzeti u obzir staništa i vrste radi kojih je to područje zaštićeno. Stoga se zahteva procena prihvatljivosti uticaja projekta na ciljeve zaštite područja. Ukoliko ocena pokaže da projekt neće imati značajnan nepovoljni uticaj na područje, nacionalne nadležne institucije ga mogu odobriti. Ukoliko se pokaže da će određena aktivnost nepovoljno uticati na područje, te da nema alternativnih rešenja, ona se može dozvoliti na tom području jedino ukoliko se ustanovi da je od važnog javnog interesa. Zemlja članica tada mora poduzeti sve potrebne kompenzacijske mere i o tome obavestiti Komisiju. Međutim, ukoliko su na tom području prisutna prioritetna staništa ili vrste, jedine okolnosti koje se mogu uzeti u obzir su one vezane za zaštitu zdravlja ljudi, javnu sigurnost ili životne sredinu. Ukoliko se pojave neki drugi  razlozi za prevladavajući javni interes potrebno je tražiti mišljenje Komisije.Novi razvojni planovi i projekti ponekad mogu uticati na područja unutar mreže Natura 2000. Takvi planovi na primer uključuju izgradnju novih puteva, turističkih kompleksa ili otvaranje novog kamenoloma. Takođe mogu uključivati značajne promene korištenja zemljišta unutar ili u neposrednoj blizini područja Natura 2000 – poput komercijalne sadnje šume ili promena namene travnjaka u poljoprivredno zemljište. Ni jedna od tih aktivnosti de facto nije zabranjena unutar mreže Natura 2000. Umesto toga, one prolaze sledeći proces kako bi se utvrdilo da li se plan ili projekt može dozvoliti ili ne.
1. korak: U prvoj se fazi utvrđuje da li plan ili projekt ima značajan uticaj na vrednosti zbog kojih je područje postalo deo mreže Natura 2000. Ukoliko se zaključi da takavog uticaja nema, projekat se odmah može odobriti, iako će se odvijati u području ekološke mreže Natura 2000.
2. korak: Ukoliko se zaključi da će projekat verovatno imati značajan uticaj na područje, od predlagača se traži da izmeni projekat tako da se ukloni mogućnost takvih uticaja ili da se razmotre alternativne mogućnosti koje ne bi imale negativan uticaj na područje. To bi na primer moglo značiti promenu trase predloženog puta tako da ona ne prolazi kroz Natura 2000 područje.
3. korak: Ukoliko nema alternativnog rešenja, a projekt ili plan se smatra neophodnim – npr. radi se o veoma bitnom javnom interesu, tada se i dalje može odobriti, pod uslovom da se preduzmu adekvatne kompenzacijske mere održavanja celokupnog integriteta mreže Natura 2000 - na primer, proglašavanje jednakog područja za oštećene vrste ili stanišni tip negdje drugde, ili restauracija potencijalno jednako vrednog područja u blizini.
Postoji i dodatno osiguranje za planove i projekte za koje je verovatno da će uticati na prioritetna staništa ili vrste određenog područja – naročito one koje su posebno ugrožene ili osetljive. Tada predlagač projekta mora dokazati da je projekat neophodan radi zaštite zdravlja ljudi ili javne sigurnosti, ili da će osigurati dobrobit od primarne važnosti za okolinu.

Koja su ograničenja nakon uspostavljanja ekološke mreže NATURA 2000?

Iako su nastale u različito vreme, Direktiva o staništima i Direktiva o pticama sadrže sličan skup mera osmišljenih radi očuvanja evropskih najvrednijih biljaka, životinja i staništa. S jedne strane, one štite same vrste. Tako je strogo zabranjeno namerno zarobljavanje, ubijanje ili skupljanje pojedinih divljih biljaka i životinja, osim zbog dobro opravdanih razloga poput zaštite zdravlja ljudi. Aktivnosti poput lova i ribolova takođe su regulisane tako da ostanu održive. S druge strane, Direktive kroz mrežu Natura 2000, štite ključna područja za zaštitu tih vrsta i stanišnih tipova. Takva su područja npr. važna mesta za razmnožavanje, hranjenje ili odmaranje retkih ptica ili područja koja još uvijek imaju retka staništa poput livada bogatih biljnim vrstama ili prirodne šume.
Upravljanje svakim područjem ekološke mreže Natura 2000 mora se obavljati tako da osigurava kontinuirano dugoročno preživljavanje vrsta i stanišnih tipova zbog kojih je zaštićeno. To znači da se unutar područja Nature 2000:
•    izbegavaju štetne aktivnosti koje bi mogle značajno omesti vrste i/ili uništiti staništa zbog kojih je to područje izabrano;
•   ukoliko se pokaže potrebnim, preduzimaju pozitivne mere održavanja ili obnove staništa i vrsta do "povoljnog statusa zaštite" u njihovom prirodnom opsegu.
Kako će se to postići zavisiće od specifičnosti svakog područja. Mnoga područja ekološke mreže Natura 2000 su vredna upravo zbog načina na koji se njima upravljalo do danas. U takvim će slučajevima biti važno osigurati da se takve aktivnosti mogu nastaviti i u budućnosti.

Kada se od zemalja članica očekuje da proglase područja ekološke mreže NATURA 2000?

Rana implementacija ekološke mreže Natura 2000 u zemljama kandidatima za pristupanje EU važna je radi osiguravanja da će budući razvoj tih zemalja u potpunosti uzeti u obzir njihovo bogato prirodno nasleđe. Stoga sa zemljama kandidatima nisu dogovoreni nikakvi prelazni periodi za uspostavu mreže Natura 2000 i od njih će se tražiti da, u skladu sa Direktivom o pticama, proglase Područja posebne zaštite te da, u skladu sa Direktivom o staništima, predlože Područja od važnosti za EU, u trenutku njihovog pristupanja EU.

Šta su to bio-geografski regioni Europske Unije?

Europska Unija ima devet bio-geografskih regiona, a svaku karakteriše jedinstveni spoj vegetacije, klime, reljefa i geologije. Granice između tih regiona nisu krute i nagle nego omogućavaju lakše proveravanje trendova ugroženosti i zaštite vrsta i staništa, u sličnim prirodnim uslovima širom Evrope, nezavisno od nacionalnih granica.
Tih devet regiona su: Alpska, Borealna, Atlantska, Kontinentalna, Panonska, Mediteranska, Stepska, Crno-morska i Makaroneška.
Šta su bio-geografski seminari?
Nakon što zemlja članica preda predlog svojih područja za uključivanje u ekološku mrežu Natura 2000, organizuju se seminari za svaki bio-geografski region posebno, na kojima se raspravlja o naučnoj proceni tog predloga. Seminarima predsedava Direktorat za životnu sredinu Evropske komisije (DG Environment ) a Evropski centar za prirodu  obavlja naučno vrednovanje predloga (Više informacija: ETC):
•    tokom naučnih seminara proverava se referentna lista (rasprostranjenost stanišnih tipova iz Dodatka I i vrsta iz Dodatka II prema bio-geografskim regionima te prema zemljama članicama) koja se usvaja zajedno s popisom Područja od važnosti za EU, to jest SCI područja;
•    procena stepena reprezentativnosti staništa iz Dodatka I i vrsta iz Dodatka II, prisutnih u SCI područjima koje je predložila zemlja članica;
•    zaključci s pojedinostima o tome koja staništa i vrste zahtevaju dodatne predloge područja ili izmene postojećih predloga.
Na bio-geografskim seminarima učestvuju:
•    Evropska komisija,
•    Zemlje članice,
•    Pojedinačni stručnjaci koje je pozvao ETC,
•    Predstavnik Evropskog foruma za staništa (eng. European Habitat Forum), (Nevladine organizacije za zaštitu prirode),
•    Predstavnik Foruma Natura 2000 (vlasnici zemlje i organizacije korisnika prostora),
•    Predstavnici zemalja pristupnica ili zemalja članica (kao posmatrači).

Ko se brine za područja ekološke mreže NATURA 2000?

Zemlje članice su odgovorne za pravilno upravljanje područjima mreže Natura 2000 u svojoj zemlji, a područjima upravljaju nadležna tela za zaštitu prirode. S obzirom da su mnoga područja u privatnom vlasništvu ili se koristi za razne javne aktivnosti, jedna od ključnih uloga nadležnih tela za zaštitu prirode je saradnja s drugim nadležnim telima, volonterskim organizacijama, lokalnim ili nacionalnim dobrotvornim organizacijama i privatnim vlasnicima zemljišta, pri određivanju načina upravljanja tim područjima.
Član 6. Direktiva obvezuje zemlje članice da na svojim područjima uspostave mere zaštite. Izgleda da se to najbolje može postići izradom planova upravljanja za svako područje posebno ili u okviru drugih razvojnih planova. Svaka zemlja članica može  sama da izabre metode i tip mera koje će preduzeti. Poenta je da ma  kako god one bile određene, zakonski, administrativno ili ugovorno, one moraju sprečiti bilo kakvo nanošenje štete području a, ukoliko se to pokaže nužnim, moraju ga obnoviti.

Postoje li prekršaji vezani za ekološku mrežu Natura 2000?

Evropska komisija svake godine dobije nekoliko stotina pritužbi vezanih za sprovođenje direktiva o zaštiti prirode. Preko 80% tih pritužbi zaključuju se nakon prvog neformalnog razgovora sa zemljom članicom, a samo njihov mali procenat dolazi do prekršajnog postupka. Većina slučajeva rešava se standardnim procedurama pa ne dolazi pred Sud pravde. Prekršaji mogu biti razni. Oni uključuju slučajeve vezane za nedostatke u nacionalnim prelaznim odredbama, nepotpuna proglašenja,kao i nedostatak izveštaja. Takođe uključuju slučajeve koji se tiču nezadovoljavajuće primene mera zaštite u skladu sa  Direktivama o staništima i pticama, a vezano uz planirani razvoj.
 



Share